Zmayski z Brega landra naokolo
| svibanj, 2009 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
24.05.2009., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Suho, sunčano, vruće.Ceste: uglavnom dobre, lokalne, regionalne i državne ceste, asfalt i puno makadama. Ukupno pređeni put: 597 km |
Križišće-Gornje Jelenje-Delnice-Brod na Kupi-Karlovac-Zabreg
Na križanju kod Gorjeg Jelenja nailazim na omrznuti prizor; "bijelu plahtu". Prema onome što sam vidio u prolazu, purgerinjos u golfu je oduzeo prednost dečku sa slovenskim regama na plavoj Hondi. Frendovi mu sjede na obronku uz cestu i drže se za glavu. U Delnicama stajem pa uz sladoled dolazim k sebi i mislim - ja tu jedem vaniliju i šumsko voće, a on leži polomljen pod bijelom plahtom na vrućem asfaltu i uskoro će hraniti crve. Apsolviram gradivo - poštovati propise je lijepo, ali poštovati zakone fizike - to je mudro. A imati i sreće povrh toga - to je milost velikog bradatog bajkera!Još pod dojmom, krećem iz Delnica i zamišljeno konstatiram kako sam valjda umoran jer cestom po kojoj se inače easy vozim bar devet banki sad idem 70 na sat. I nekako mi se čini i uža i zavojitija nego prije... i mjesta su mi nekako nepoznata - pa zar su im mijenjali nazive... pa ovdje nikad nije bila prodaja pastrva - jesam li ja na dobroj cesti?!? I prasnem u smijeh na granici sa Slovenijom u Brodu na Kupi! Toliko sam se zamislio da uopće nisam shvatio kako sam na krivoj cesti... Kasnije na staroj cesti prema Zagrebu sam još tri-četiri puta prasnuo u smijeh sjetivši se kako sam pacerski i bez razmišljanja vozio pogrešnom cestom. |
Jasenak-Breze-Novi Vinodolski-Bribir-Križišće
Kako se spuštam k obali od Breza postaje sve toplije - zapravo, sve više vruće. Cesta je dobra, no uska i zavojita tako da brzina nije velika i dok "zvizdan piči" vjetar me slabo hladi. No, u Novom Vinodlskom skidam znojnu obleku i bacam se u more, prvi put ove godine! Nije nimalo hladno; škvadra se kupa, a Jadranskom magistralom ni 50 metara iza leđa tutnje motori - uglavnom digići na turnim bajkovima. Plivam i ronim i u tišini velikog plavetnila zaboravljam na sav makadam i asfalt, na sve vibracije i prašinu od ovih dana... no, osvježen uskoro opet skačem na Tenu i živopisnim cestama preko Bribira i Križišća odlazim od mora. |
Jančarica-Begovo Razdolje-Mrkopalj-Tuk-Begova staza-Jasenak
Ujutro od Jančarice odlazim do Begovog razdolja (oko 8 km makadama) i preko Mrkoplja i Tuka ponovo se vraćam na Begovu stazu. Dobrim makadamom preko Matić poljane kroz blistavo jutro i zelenilo planinskih livada odlazim preko Plane, podno Samarskih i Bijelih stijena natrag do Jasneka. Ponovo se snabdjevam vodom (mljac!) i odlazim novonapravljenom odličnom cestom prema Brezama i dalje prema Novom Vinodolskom. Ta se cesta uglavnom drži stare "Rudolfine", zavojita je i široka, ide i preko soma metara nadmorske visine, prazna vjerojatno samo zato jer je slabo poznata. Dosta je strma pa je sveukupno izvrsna za jače motore. Sjećam se stare, kamene Rudolfine, uske i zavojite - nevjerojatan doživljaj bio je ići njome bicom ili pješice; dobra tvrda kamena cesta sa ručno klesanim ivičnjacima koja krivuda kroz šumu, građena sredinom pretprošlog (!) stoljeća - i gotovo svaki dan prođe neki auto njome! Tada bi me hodanje njome prema skloništu u Dulibi pod Kolovratskim stijenama ili ka Velikoj Javornici, svojim upornim polaganim ritmom i odsutnošću bilo kakvog prometa na toj cesti potpuno zatvorenoj krošnjama stare planinske šume odnosilo u neka davno prošla vremena - hajduka i Kapelskih kresova... |
23.05.2009., subota
Generalski stol-Duga gora-Trošmarija-Tounj-Ogulin-Jasenak-Jančarica
|
Od Generalskog stola nastavljam dalje prema nekadašnjim položajima na Dugoj Gori i preko Trošmarije i Tounja odlazim za Ogulin. Te ceste su sad asfaltirane - ja ih se sjećam još makadamskim, izlokanima i punim rupa. I dalje su uske i zavojite, asfalt je dobar ali svugdje ima sipine od rubnika, koja je gotovo prema Murphyjevim zakonima najviše posuta po idealnoj putanji u zavojima. U Ogulinu pada Cool žuja u bircu sa pogledom na Klek gdje samo uvijek obavezno stali prije nego li krenemo na penjanje, ovaj put uz preglasne lokalce i konobaricu koja s starim i pijanim mušterijama raspreda seksualne doživljaje (ah, i to je dio folklora...) i odlazim prema Bjelskom i Bjelolasici. Milina od zavojite brdske ceste - ne znam da li je bolja motorom uzbrdo ili biciklom nizbrdo! U Jasenku uzimam izvrsnu vodu s izvora (100 m nizbrdo od ceste, preko puta ruševine stare crkve) i makadamom Begove staze odlazim u predvečerje prema Bijelim stijenama. Skrećem na odvojak prema Begovom razdolju i kasnije prema Jančarici. Nakon 18 km ponegdje rastresitog makadama i nešto razrovane šumske ceste dolazim do skloništa na Jančarici, na kojih 1230 m/nm. Gore nalazim veselu grupu planinara iz Zgb-a koji me domaćinski primaju u društvo i provodimo ugodno večer uz vatru. |
Mrežnica - kod Generalskog stola
Svježa voda Mrežnice me vabila na plivanje - ali tamo kod vodenice nije baš zgodno; previše je šaša i vodenog bilja, a i nisam htio smetati labudove s mladima. Skačem na Tenu i na brzinu odlazim par kilometara uzvodno, do Generalskog stola. Bacam se u hladnu, mirnu vodu, kao stvorenu za plivanje. Mrežnicu i dalje smatram najljepšom našom rijekom - tu kod Generalskog stola i Zvečaja se svakih par sto metara pružaju mali slapovi preko kojih se uvijek može pješice preko rijeke, brojne su ade na kojima se gnijezde patke i labudovi (jer se lisice ne usude preko vode), između slapišta rijeka je mirna i skoro nepokretna, upravo ujezerena - tamna, svježa i zelena - stvorena za duga i mirna plivanja. No, nakon ugodnog razgovora s bajkericom Koraljkom koja ima viksu tamo (vozila je staru "Emzu" 150!), osvježen i raspoložen krećem dalje, od Generalskog stola prema Dugoj gori. |
Mrežnica - stari drveni most
Ovaj ljepotan od mosta danas je zatvoren za automobilski promet - a nekoć smo preko njega prelazili kamionima. Moglo bi se reći da mi je spasio život; za "Oluje" sam se bacio pod njega dok je par raketa VBR-a tutnjalo k meni (iako danas mislim da su gađali most - ne vjerujem da bi se usudili pucati na mene ;-). Dok su dvije eksplozije malo pomiješale nebo i zemlju pomislio sam kako sam trebao skočiti u veliki željezni kontejner koji je stajao par metara dalje. Kad mi se drek v riti odledio i dok sam se izvukao iz blata ispod mosta - kontejner mi više nije izgledao privlačno; bio je izbušen i pun rupa kao švicarski sir... |
Mrežnica - kod vodenice u Belavićima
Stajem kod stare vodenice, skidam vruću obleku i hladim se u Mrežnici oduševljen tišinom, zelenilom i obitelji labuda s mladima. Hladim "trudne pete" u svježini zapjenjene vode, odmaram uši u šumu slapa i zaboravljam na vrelinu asfalta. |
Zagreb-Jamnička-Karlovac-Perjasica-Generalski stol-Duga Resa-Belavići
Krećem iz Zagreba i za Karlovac odlazim preko Hudog Biteka i Jamničke - znam da staru karlovačku još krpaju. Usput stajem kod Šepića i gledam ljetne jakne i hlače - ova moja zimska obleka me ubija dok stojim. U Karlovcu kod slapa pijem kavicu, na Turnju stajem uz jad i bijedu "Budućeg muzeja domovinskog rata" - nema gotovo ničeg; 55-ica, stara haubica 203mm i ZIS 72mm je jedino što se možda tu i tamo koristilo; stari Sherman i samohodna 80-tka, njemački Mark IV i 88mm protuavionac - pa to je ipak iz drugog svjetskog! A "borbeni traktori" mi nisu izgledali impresivno ni na početku rata. Razočarano se vraćam mjestima mog ratuvanja, bacam pogled na dominantnu Martinšćicu s koje smo osmatrali i navodili artiljeriju i preko Logorišta odlazim dobrom i zanimljivom lokalnom cestom preko Gornjeg Velemerića i Barilovića za Siću i dalje do "neprijateljske" Perjasice. Most kod Barilovića je ponovo podignut, pa tko želi ovuda prema Krnjaku, može se. Skrećem na upotrebljivi makadam natrag preko nekadašnje "linije" preko Mateškog sela (gdje počinje, čak i prema Jankovom Selištu, dobar asfalt!). U Generalskom stolu začuđeno gledam zatvorenu benzinsku i zatvoren "Borik" - nekadašnji "centar operacija" ;-) - očigledno ih je autoput shebao. Prebacujem na rezervu i odlazim do Duga Rese - cesta je milina - i dobra i prazna. Tankam i prelazim na drugu stranu Mrežnice, preko Mrežničkog Briga do Belavića. Stari most je još uvijek tu, zatvoren za aute stupićima ali se motorom može preko. |
17.05.2009., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Suho, sunčano, toploCeste: uglavnom dobre, lokalne i regionalne ceste, asfalt i makadam Dnevno pređeni put: 264 km |
Krašić-Pribić-Žamarija-Gornja Vas-Poklek-Stojdraga-Grdanjci-Bregana-Zabreg
Zatvorivši taj krug kod Krašića krećem prema Žamariji i dalje uz Žumberak, cesta dinamično prati potok koji te naprosto zove da zastaneš i u njemu rashladiš noge gledajući strme šumovite bregove, mala polja i bistru vodu nekoliko metara široke brzice Kupčine koja krivuda među stablima i grmljem. Nakon uspona na Žumberak cesta vrluda po hrptu, kroz mala sela i pruža prekrasne poglede na Samoborsko gorje i prema brdima nad Karlovcem. Negdje prije Pokleka zaustavljam uz cestu i pravim pauzu uz gablec s pravim panoramskim pogledom, gdje sam napravio i "dugačku" fotku. Dok ljenčarim u hladovini, cestom iz suprotnog smjera dolaze dva slična "adventure" motora, frajeri nabrijano opremljeni kao oni briti iz "Long way down", imaju austrijske rege. Pozdravljamo se sa zanimanjem. No, kako se cesta polako spušta od Pokleka i Stojdrage, ulazi u šumu i unatoč tome što je dobro položena i dinamično krivuda kroz lijepe bregove, neugodna je za vožnju motorom jer se upravo obnavlja i asfalt je svugdje posut tucanikom - čitava se traka u suprotnom smijeru proširuje i pod makadamom je. No, posljednjih desetak kilometara pred Breganu, Žumberački put je ponovo odličan za vožnju i kroz Grdanjce krivuda među bregovima i uz potok Breganu kroz brojna izletišta. Komadi igraju badminton i bacaju poglede... ;-) |
Vivodina - cesta po hrptu bregova
Ozalj-Kamanje-Vivodina-Dvorište Vivodinsko-Krašić
Od Ozlja nastavljam dalje uz Kupu prema Kamanju ali skrećem pograničnom cestom prema Vivodini. Prekrasna šumska zavojita cesta u odličnom stanju vodi između bregova, kroz rascvale mirisne bagreme. Cesta je gotovo prazna i spretno se uspinje prema Vivodini gdje prolazi kroz brojne vinograde i nastavlja dalje kroz Dvorište Vivodinsko i druga mala mjesta prema Krašiću. |
Ozalj - pogled sa starog grada
U Ozlju turistički obilazim stari grad koji je baš lijepo obnovljen - no više me fascinira kako je položen nad dominantnom okukom Kupe i koje poglede pruža, naročito uzvodno, prema sjeveru. |
Jastrebarsko-Krašić-Ozalj
Od Jastrebarskog starom Karlovačkom idem do pred Draganić i skrećem za Krašić pa lijepom zavojitom cestom kroz šumu odlazim za Ozalj. |
Zagreb-Kerestinec-Samobor-Slani Dol-Dragonoš-Vrata-Jastrebarsko
Od Podsuseda sam krenuo za Kerestinec - htio sam mu prići s istoka i nastaviti na zapad jer sam uvijek kroz njega prolazio samo u smjeru sjever - jug; od Svete Nedjelje k Rakovom potoku. Napipao sam i taj put preko Rakovice i od Samobora krenuo preko Samoborskog gorja. Kako mi je cesta preko Ruda i Plešivice dobro poznata, pošao sam u "avanturu" traženja novih cesta i pravaca. Prvi pokušaj je bio preko Slanog dola - kraj je šumovit i brdovit, cesta zavojita i zanimljiva, ali od Slanog dola ne vodi dalje, kažu lokalni stanovnici. Tu sam "obavio" i svoj četvrti pad ove godine; na strmom asfaltnom putu nizbrdo pri skretanju pod kojih 120° sam previdio sipinu na cesti, prednji je kotač iako zakrenut nastavio ravno, motor je pljusnuo nadesno - u smjeru zavoja - a ja sam zaplivao par metara po asfaltu. To je bio tako besprijekoran pad da nisam ni dlanove odrao - rukavice sam skinuo jer mi je bilo vruće. Praksa čini majstora :-/ Ha, ha. Vratio sam se na cestu prema Lipovcu, i ponovo istraživački skrenuo prema Slapnici i Dragonošu - i opet završio pred šumskim putom, za kojeg ponovo lokalci vele da ne vodi nikamo. Vraćam se i krećem za Lipovac gdje nakon prijevoja Vrata cesta postaje dobro održavani makadam i uz krasne poglede prema Crnoj Mlaki se spušta prema Jastrebarskom i priključuje na cestu koja se spušta s Plešivice. |
10.05.2009., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Uglavnom suho (prvi dan navečer lagana kiša), sunčano, toplo.Ceste: uglavnom dobre, lokalne, regionalne i državne ceste, asfalt. Ukupno pređeni put: 662 km |
Cazin-Velika Kladuša-Karlovac-Zabreg
|
Ugodna popodnevna vožnja od dvjestotinjak kilometara. Vrijeme je krasno, cesta je dobra i zanimljiva - naročito na potezu od Velike Kladuše preko Miholjskog do priključka na staru Plitvičku magistralu kod Krnjaka. Staru karlovačku i dalje obnavljaju - negdje kod "Dobre Mamice" me probudila i pripremila na povratak u stvarnost; odjednom bez nekog znaka upozorenja - meki, rastresiti makadam, na dužini od 50 metara! Bar sam ušao budan u Zagreb, spreman za Darwinovsku vožnju i prirodnu selekciju kakva ovdje vlada... |
Ostrožac-Cazin
Od Ostrošca krećem prema Cazinu i odmah osjećam kako mi "guzica" pleše! Stajem i imam što vidjeti; zadnja je guma poluprazna! Nalazim nekog lokalnog mehaničara gdje dopumpam gumu i nadam se da sam se nešto malo zamjerio starom prodavaču razglednica kod ulaza u utvrdu - onako malo da mi ispusti ventil - ne tako puno da mi probuši gumu. Do Cazina je guma opet prazna, stajem kod vulkanizera (naravno; nemam sprej za krpanje gume!) i on me otkanta; ne rade motore! I tako ja nedjeljom ujutro tražim mehaničara za motore u tom malom gradu koji će mi skinuti kotač i odnjeti ga vulkanizeru! Dobra vijest; nedeljom rade normalno; petak im je neradni dan! Negdje izgubljenog u brdu iznad grada nalazim majstora koji radi bajkove (doslovno; dvorište mu je pretrpano biciklima s kojih pomoćnici skidaju još upotrebljive dijelove!) i sa malom strepnjom pomažem podići 250 kg motora na drvenu škripavu štokrlu! No, meštar zna svoj posao, skida kotač "brez čekiča" i odlazi s njim vulkanizeru. Sa brijega gledam na taj gradić koji se prostire ispod, razgovaram sa šegrtima i lokanim mušterijama pitajući se kako će izgledati ostatak dana... Majstor se vraća i ponosno mi pokazuje čeličnu iglicu iz nekog igličastog ležaja (lagera). Centimetar i pol dug komad čelika - da je bio od željeza svinuo bi se, ali ovako je našao put u gumu. Ceh iznosi 25€ - ja mu zahvalno dajem 200 kuna, uz trinkgelt. Isprobavam kotač i kočnicu, porihtavam tlak u gumi; sve je OK! Ukoliko zaglavite u tom kraju, preporučam ga: Ermin Čehan +387/61/395-023 - Cazin. |
Bihać-Ostrožac
Od Bihaća krećem niz Unu i iz kanjona se zavojitom i širokom cestom serpentinama penjem na sjevernu visoravan. Tu je gradić Ostrožac sa velikim i dobro obnovljenom starom srednjevjekovnom utvrdom - gradinom. Utvrda je velika - možda i tri puta veća od Medvedgrada a unutrašnjost joj je ispunjena suvremenim skulpturama. Dominira nad dolinom Une i iz nje se pruža impresivan pogled na cestu koja krivuda dnom kanjona - i prema Krupi i prema Bihaću. |
09.05.2009., subota
Bihać
Tu u Bihaću sam i večerao u zgodnom restoranu u centru grada („River Una“, na dobrom starom engleskom), na samoj Uni, (priložena slika je napravljena s mjesta gdje sam jeo, na terasi restorana) odlične pastrve imaju – i može se platiti i bosankim markama, i hrvatskim kunama, i eurima – a sve je jeftino... pravi turistički biser. Dok sam večerao u mirno i pomalo kišno predvečerje na par metara od mene iz Une iskoči velika pastrva, "baka" onih "porcijašica" na mom tanjuru... Bihać je jedan od onih gradova kojima mi purgeri možemo samo zavidjeti; on ŽIVI na svojoj rijeci, ne stidi se nje poput nakaznog rođaka - kao što se Zagreb odriče Save. |
Jasenovac-Dubica-Kostajnica-Dvor-Novi-Krupa-Bihać
Od Jasenovca krećem uzvodno Unom uz bosansku granicu; neimpresivna Dubica i Kostajnica, još uvijek jadno izgledajući Dvor - kao da je rat završio pred koju godinu. Sama Una lagano meandrira kroz široku dolinu - no cesta je dobra, pregledna i vozna. U Dvoru za svaki slučaj tankam - ne znam kakve su cijene i čime se može plaćati u Bosni. Kod Dvora sam prešao u Bosnu, u „Republiku Srpsku“, i od Bosanskog Novog krenuo dalje uz Unu. Malo sam se brinuo kako će me dočekati srpska policija i carinici, ali kad sam im mahnuo hrvatskim pasošem nasmiješili su se ko konobari kad uđeš u restoran i bez kontrole dokumenata mi mahnuli da uđem i poželjeli sretan put. Sad se Bosanski Novi zove Novi grad i službeni natpisi su na ćirilici, ali su svi natpisi dućana i lokala na latinici... no, do Bosanske Krupe Una se preljeva iz jednog jezera u drugo, s brojnim adama; otocima pod šumom. Dolina Une tu više nije tako široka, i cesta koja je prati postaje dinamičnija je i zavojitija. Una je preljepa je i svakih sto-dvjesto metara je novi slap. Kod Krupe se ulazi u 30-tak kilometara dugi kanjon, gdje je u stijeni probijena cesta tik uz Unu, i poznata željeznička "Unska" pruga. Cesta kroz šumoviti kanjon je izvrsna, dobro položena i puna zavoja, vrlo zabavna za vožnju motorom. Kasno popodne sam došao do Bihaća i tamo razgledao taj grad na Uni – krasan je, iako je promet koma; ceste i glavni most se obnavljaju – ali su ljudi vedri i nasmijani, vrlo srdačni i komunikativni. To je i danas jedna od onih bosanskih multikulturalnih sredina gdje je normalno da sa katoličkog crkvenog tornja zvono pozove na misu a odmah zatim mujezin sa minareta džamije uči pozivajući na molitvu... takvu sam Bosnu poznavao i volio prije rata. |
Zagreb-Ivanja Reka-Sisak-Čigoč-Jasenovac
Iz Zagreba sam krenuo malim, lokalnim cestama preko Ivanje Reke uz "Nartska" sela niz lijevu obalu Save - Rugvicu, Prevlaku, Željezno i Trebarjevo, do Siska. Cesta je ugodna, uska i zavojita, promet slab. Sava na svojim zavojima pruža dojmljive poglede. Iz Siska nastavljam nizvodno s "krive", lijeve strane Save (glavna cesta ide s desne). Cesta vijuga kroz Lonjsko polje; Budaševo, Čigoč, Krapje... široke, dijelom poplavljene šume i močvare prepune ptica - i sretan sam što ne silazim s motora; vjerujem da je puno komaraca u ovo toplo, vlažno prijepodne. Ipak, zagledavam izuzetnu arhitekturu ; po 200 godina stare drvene kuće, posebne, posavske građe.Nekoliko kilometara pred Jasenovcem cesta postaje očajna; izgleda da tone u meko, plavno tlo - vozim slalom cijelom širinom ceste i to pri 30-40 na sat! Dolazim do Jasenovca, stajem uz obnovljeni logoraški vlak i odlazim do obližnje Save - pruža se dojmjiv pogled ušća Une u Savu. Sam Jasenovac je pedalj-sa-pedalj i nema nečeg zanimljivog. Nema čak ni osnovnih preduvjeta civilizacije; benzinske pumpe ;-) - najbliža je u dvanaestak kilometara udaljenoj Novskoj. |
06.05.2009., srijeda
Mapa puta
Vrijeme: Suho, oblačno, blago.Ceste: uglavnom dobre ali i neke neprolazne, lokalne i regionalne ceste, asfalt, makadam, blato Ukupno pređeni put: 158 km |
Ivanščica "na brzaka"
Prije dva dana u popodnevnoj vožnji prošao sam cestom s južne strane Ivanščice; od Budinščine preko Belca za Zlatar. Primjetio sam i znak koji pokazuje "Ivanščica" i odlučio se vratiti kad budem imao cijeli dan slobodan. Malo sam pročeprkao po kartama na Internetu, ustanovio da postoji cesta preko Ivanščice na sjevernu stranu (aha, postoji, ali...) i krenuo preko Sljemena i Stubaka preko Donje Subice za Bedekovčinu. između Stubice i Bedekovčine je "skrivena" mala lokalna cesta, šumovita, uska, bregovita i zavojita - baš meni po volji. Cesta preko Belca je vrlo zabavna - nema puno sela ni prometa pa se može i brzo voziti, dinamična i promjenjljiva - sad se spušta niz livade pa se penje u šumu.No, dolazim do odvojka za Ivanščicu, koji se brzo pretvara u makadam. Šumska cesta je dobro položena, no makadam je rastresit, i dok uz brijeg pod solidnom brzinom ide stabilno i čvrsto, znam da će nizbrdo biti druga pjesma - ali ja idem prijeko; što me briga za spuštanje! Pred prilaz samom hrptu dolazim do planinarskog doma - ima veliku natkrivenu terasu naprijed i sklonište na tavanu, izvor vode 100 m. dalje u šumi - pravo mjesto za prenoćiti. Nastavljam ravno i makadam brzo postaje blatni kolotrag za traktore, dubok po pola metra, i prati strmi uspon. To je teren za cross motore, ne za velike i teške adventure bajkove poput moje Tene! Vraćam se i pokušavam odvojkom; cesta je zemljana i blatna, ali nije strma i prati teren. Iza malog prijevoja nailazim na zavoj sa srušenim stablom, usporavam i u pokušaju da ga izbjegnem odem na rub staze - blato i trava popuštaju i jednostavno bočno propadnem u vododerinu punu bilja! Otklizao sam se skupa sa motorom ("Neću te pustiti!!!") koja dva metra nizbrdo u to blatište. Da ne duljim; čitav sam sat izvlačio 250 kg motora iz te grabe! Kad sam napokon bio vani vidio sam kako mi se iz grabe smije moja želja da taj dan pređem na drugu stranu Ivanščice. Ostala je unutra. Bio sam sav slomljen i sva mi je ambicija bila vratiti se do doma i oprati blato i znoj sa sebe. Prilikom propadanja u grabu sam nožnom kočnicom zapeo za stijenu - svinula se kao da je od gume. Povratak je bio dobrih 20-30 km/h sporiji od pristupa - Tena nije imala stražnju kočnicu a ja sam bio sav slomljen od hrvanja u grabi.Tako je Ivanščica "na brzaka" završila sa mnom. Do neke druge prilike... |
