Zmayski z Brega landra naokolo

13.05.2013., ponedjeljak

Frgići naši starinski

Ovo me već dugo muči, iz radoznalosti; ovaj pimpek na mojim frgićima stoji nepriključen ni na što. Vodi do vrha usisnog djela na svakom od fergazera. Čemu služi? Treba li biti priključen kakvim crijevom na nešto? Treba li stajati otvoren? Ili da ga zatvorim čepom?



Uh, kakve muke po grease monkey -ju! sretan


- 11:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.08.2012., ponedjeljak

Moglo je ovo još ići...



Ma, što sam ja fantazirao da treba mijenjati lager! Moglo je ovo još ići, samo bacam lovu na nepotrebne popravke i tražim izgovore kako se ne bih vozio...lud

- 06:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2012., subota

Mapa puta

Vrijeme: Sunčano, danju vrlo vruće i vruće, noću svježe i hladno, suho, temperatura 6-38°C.
Ceste: Dobre lokalne i magistralne ceste. Malo auto-ceste.
Ukupno pređeni put: 512 km.
- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ka sjeveru, vrućem i plamenom sjeveru! (k'o na tekmi...)

Povratak u Jošane i bacanje na klopu; svima je apetit na visini. I nas ima manje nego prošle godine; mislim da nas je sedamdesetak, možda osamdesetak. Svejedno, i to je impozantna brojka. Iako se to Kleku i ne sviđa, opet sam dovukao „ketača“. Dobro; nisam ga dovukao osobno, delegirao sam Spokija i Branka, ali kotač je tu; valja ga i napuniti. Gnjavim škvadru raspoloženu zarinuti zube u noćas pečenog odojka; podsjećam ih na našeg Meglu, koji je prije dva tjedna imao opaki susret sa stupom dok je izvodio „wheelie“; jetra, slezena, noga, ali bome i glava – i sad je još u induciranoj komi, dok pokušavaju olakšati pritisak natečenog mozga uklanjajući mu dijelove lubanje. Grda stvar; sva lova koja bude u kotaču ide za Meglu. Večeras je u Ludbregu okupljanje bajkera gdje sakupljaju lovu za njega – kruži nevjerojatna priča kako u Varaždinskoj bolnici nemaju ljekova za njega, nego se moraju posebno platiti! Ne želim u to vjerovati (moj osobni izbor je svijet kao malo ružičastije mjesto), ali lova ide gore, to je sigurno.

Nakon ručka, slažem šator, pakiram krpice i odlazim na cestu; valja mi zapaliti s tom lovom koju sam im „dignuo“ – srećom, nema tu bajka koji bi mogao dostići moju Tenu. nut Krećem – i dok su u Krbavi i Lici temperature sasvim ugodne (dok u kratkim rukavima ganjaš bajk) već na Kordunu počinju grde cifre, i znoj ponovo teče. Ove godine je tako vruće da požari haraju i duboko u kontinentu, gdje ih se nikada ne sjećam. Gori šuma desno od ceste, prije Krnjaka, pa hrbat brijega lijevo, iznad Tušilovića; toliko je dima da je sav taj kraj obojan u crveno! Dogorio je požar kod benzinske na Turnju; sva trava je izgorjela sve do same benzinske, crni se sve do rezervoara plina! Mislio sam da gori samo na Jadranu, na to smo navikli – ali izgleda da je ekonomska situacija znatno gora: sjećate se onog starog vica, još iz doba socijalizma: „Tko pali šume na Jadranu?“ „Pa, političari! Da narod ne bi bježao u partizane!“ rofl

Na Mostanju pred Karlovcem radim „slobodnu interperaciju na temu“ i odlazim do Duga Rese, frendovima koje sam predugo i neopravdano zapostavio. Uskoro se ipak vraćam na cestu; danas treba još napraviti kojih 250 kilometara; do Ludbrega i onda natrag do Zabrega. No, kako prilazim tom gradu iza grabe, sve više čujem i osjećam lager na zadnjem kotaču kako ruži. Prije puta sam navratio do Grigića, da baci oko – rekao je da se to treba odmah mijenjati – ali nisam ga poslušao, nisam imao vremena (čitaj: bio sam previše lijen; pa već sam mjesec dana na godišnjem!). Zato me sada strah da mi, podrobljen, blokira zadnji kotač! Osim toga, osjećam se nekako nevoljko, umorno – ova vrućina mi nije neka oduševljavajuća pozivnica – promišljam se i nećkam, svejedno na smijeru prema Zagrebačkoj obilaznici. Već pred Svetom Nedjeljom vidim na ravnoj dionici ceste neku stariju bijelu Corsu kako mi dolazi u suret; usporava i sprema se skrenuti lijevo u dvorište. Dolazim sa ne-previše-bezobraznom stotkom i uključujem duga svjetla; bolje da me vidi nego da se ja pitam... baba stoji, ali se na kojih 30-40 metara predamnom predomisli i odjednom krene u skretanje! Skakanje na kočnicu; vidim da nema šanse da skrenem, niti da stanem; moja je! Ipak orangutanova kćerka odustaje od ubojstva u posljednji tren i staje na pola mog traka; provlačim se nekako pored nje! Bože, hvala ti; sav isciman i potresen drveno nastavljam dalje – toliko me zatekla svojim neočekivanim kretanjem da nemam čak ni snage vratiti se natrag i skresati joj što je ide; ovo je bilo previše blizu.

Znaš, imam to „odokativno pravilo“ ili kako bi rekli ameri „rule of the thumb“; ukoliko se oko nečega dvojim i nađem tri dobra razloga, za ili protiv, odlučujem u tom smijeru. Oštećeni lager, umor i nevoljkost uzrokovani vrućinom, i sad potresenost ovom ubojicom-volonterkom; to prevaguje; ništa od odlaska u Ludi Breg; odlazim na njegovu alternativu; na Žuti Breg! Putovanje za danas je okončano... lova za Meglu će naći neki drugi put do gore.

- 16:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Misa na Udbini

Uzimamo kamenove isklesane i donesene iz mnogih krajeva gdje su stradavali Hrvati; nosimo ih od kapelice pa se pridružujemo procesiji i nosimo ih na mjesto za prikaz ispred oltara. Nosim kamen iz Hrvatske Kostajnice. Koristimo priliku i ne dozvoljavam uobičajeni uzmak natrag na glavni podij; ovdje na uzvisini lagano struji vjetrić i ima slobodnih mjesta za sjesti – pristojno čekamo dok nas svećenik koji organizira kretanje ne ponudi da sjednemo. Odavde će biti puno ugodnije pratiti misu! Simpa; misu predvodi biskup iz Gradišća u Austriji, i govori gradišćanskom inačicom hrvatskog jezika! Kaže da je to isto ono narječje kojom su govorili njihovi stari kada su se prije pet stoljeća odavde iselili u Gradišće... nisam to znao.

Ovako molitvu „Oče naš“ mole Gradišćanski Hrvati:

Oče naš, ki si na nebesi,
sveti se ime tvoje,
pridi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja,
kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svakidanji daj nam danas,
i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpušćamo dužnikom našim,
i ne zapeljaj nas u skušavanje,
nego oslobodi nas od zla.

- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

df

Slijede susreti starih frendova; tokom jutra dolaze i oni koji ove godine nisu bili u prilici provesti na Udbini dva-tri dana; i naši Veterani, i braća iz Blue Knightsa, pa i naši Livanjski Vukovi... pomalo nas iznenađuje i skoro pa cijela ekipa MK Veterani – Koprivnica...

Bez puno uzbuđenja i nepoznanica – već smo mi „stare iskusnjare“, kuhani i pečeni na ovom i ovakvim događanjima – formiramo kolonu, zatvaramo promet i odlazimo za Udbinu. Ofucani „tail gunner“ zauzima svoju najdražu poziciju; štitim nam guzicu. Kolona iz mog ugla izgleda baš impresivno, dok se lagano valja po dugim ravnim dionicama magistralne ceste, sa zastavama koje vijore na čelu.

Udbina, Crkva Hrvatskih mučenika, uobičajena gužva pred crkvom – makar, ove godine ima znatno manje ljudi. Ali, valjda ovu masu uspoređujem sa prošlogodišnjom, kada je bilo posvećenje same crkve... svejedno, po mojoj skromnoj procjeni ima nas kojih 2 ili 2,5 tisuće. Možda je manje i zato što ove godine kasnije popodne ne nastupa Thompson.

- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jutro... oprostite, a tko sam ja ono...?



Ujutro s mukom polako dolazim k sebi; grijem se i rastežem valjda i sat vremena na škrtim zrakama jutarnjeg sunca – ali me u život vraća tek vruća Majina kavica, pa uživam pod vještim Neriminim prstima koja mi plete kosu u pletenicu. Fala, cure... što bi ja bez vas!

- 07:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2012., petak

Kuća umirućih pluća

Vječni dualitet Riba po horoskopu; da li ovo čudovište jede malu djecu, ili je to tek šašavac sa svjetiljkom na čelu? bang

Povratak do kampa u Jošanima kod birca „Feral“ energične i razdragane Maje; grli me poput izgubljenog... a, dobro, ne baš brata... ;-) Fešta traje do sitnih, a nekima već bome i okrupnjelih noćih sati; mnogi se ujutro prisjećaju Dede i njegovog pumpanja madraca pred ujutro... Ja pak duboko u noći shvaćam da sam napravio tehničko-taktičku pogrešku; unatoč tome što se jasno sjećam maglovitih i hladnih jutara ovdje na Krbavskom polju, ponio sam ljetnu vreću za spavanje, vodeći se jučerašnjom temperaturom od preko 37 °C. Oko tri u noći budim se drhteći kao šiba na vodi! Kao u bunilu, ustajem i navlačim na sebe sve što imam, i kišno odijelo, uvlačim se natrag u vreću i pokrivam sa ceradom – treba mi kojih petnaest minuta da prestanem drhtati i ugrijem se! Sjećam se sna pred buđenje; nalazio sam se u nekom komunističkom zatvoru (u kojim, hvala na pitanju, nikad nisam ležao!), hladnoj i vlažnoj podrumskoj ćeliji, sam iza željeznih rešetaka u noći (dosta je ličilo na Staru Gradišku, ako si kad bio tamo...) i pokušavam se ugrijati navlačeći na sebe neki pljesnivi stari sako kojeg sam našao u uglu... Tek kad sam se malo ugrijao - probudim se! - odjednom svjestan da sam sve to napravio više spavajući nego budan. eek

- 20:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Fra. Nediljko Knezović; naš klupski vikar... s još ponekom dužnosti

Na misi saznajem i vijest koja me baš i nije razveselila; fra. Nediljko nam nakon deset godina službe na Udbini - odlazi! Biti će gvardijan Franjevačkog samostana u Živogošću; vjerujem da je zaslužio i siguran sam da su ga sve ove godine podizanja Crkve Hrvatskih mučenika tu na Udbini iscrpile, ali sad će nam biti još dalje, a on i Udbina su nama Veteranima postali sinonimi. Iz moje (a siguran sam ne i samo moje!) perspektive, CHM i Zid sjećanja su njegovo „dijete“. On mi je povrh toga klupski brat, vikar mog kluba, moralna vertikala koja nam je bila čak i pratična; punio nam je klupsku „kasicu“ našim vlastitim psovkama; tražeći da ubacujemo u nju 10 kuna za svaku „veliku“ i pet kuna za svaku „malu“ psovku. Rezultata su bila dva; u frižideru nam nikad nije manjkalo pive, a Veterani su postali jedan od najpristojnijih klubova! Hvala ti, Nediljko za sve prilike koje si nam pružio; tek s tobom smo mogli napraviti sve učinjeno s Kamenovima sjećanja. Učinio si mnogo i pomažući u integraciji nas bajkera-branitelja u crkvu i u šire društvo. Riječnikom ceste: Faca si! Respect!

Fra. Nediljko me upoznao sa monsinjorom Tomislavom Rogićem; njegovim nasljednikom na dužnosti Župnika crkve na Udbini; smiren, simpatičan, intelektualan i duhovan tip. Nadam se i vjerujem da ćemo i sa njim uspješno surađivati...

- 20:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jošani i Kristova kruna

Stižem tek dvadesetak minuta prije sedam sati; dizati šator ili ići na misu? Ako odem na misu, šator ću morati podizati po mraku – zato podižem šator na brzaka; ma zapravo ga samo gledam kako se sam podiže u par minuta! Toliko sam ga već puta podizao i rušio da sam sve zna i brzo mu ide...

Odmah potom jurim na misu u Udbinu; kasnim svega par minuta. Bog će mi oprostiti, a valjda mi ni fra. Nediljko neće previše zamjeriti ;-). Za svaki slučaj, donio sam mu i poklon; jučer sam u klubu pokupio trnovu krunu koju sam ispleo još zimus za ovaj događaj. Samo sam je nataknuo na pleksi vjetrobran, pa je u jednom trenutku u vožnji počela poskakivati na struji zraka i krenula se svlačiti s vjetrobrana! Već mi je pred očima bila slika tih i do 10 centimetara drugih trnova kako me udaraju po licu i očima kroz otvorenu kacigu! Istog trenutka sam se mašio golom rukom uhvatiti krunu i spriječiti je da „poleti“ – ali sam ipak na vrijeme shvatio kako ni to nije baš tako dobra ideja. Bedasto, ali ljudi su padali s motora i zbog manjih stvari... najgluplja i najbanalnija za koju znam je čep od pive pod blokiranom prednjom gumom. No, jučer sam ipak stao sa strane i zaljepio tu krunu – čime nije postala ništa manje spektakularna, uzrokujući mnoge poglede nevjerice i odmahivanja glavama. Imao sam spreman odgovor da je riječ o sofisticiranom alarmnom sistemu („...pokušaj doći do kontakt-brave...!“), ali ga nisam imao prilike upotrijebiti.

- 18:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Na Udbinu! Na Udbinu!

Na Udbinu! Dosad je obično ovaj projekt Veterana padao sredinom 9. mjeseca; ove godine pada u 8. A vrućine ne jenjavaju; krećem Zagrebačkom obilaznicom dok displej pokazuje temperaturu od 37,7 °C! Pa, kad imaš toliko, već nisi zdrav! Treba netko reći ovom Zagrebu neka legne i odmara, uzme par aspirina i pije puno tekućine...

No, neka se taj Zabreg brine sam za sebe, veliki je to već dečko; ja ga ostavljam njegovim gužvama i ljetnim fjakama. Vozim bez pauze do Like; po običaju sam kasno krenuo, a večeras je misa u crkvi Hrvatskih mučenika u 7... možda još i stignem. Tek kod Plitvica temperatura pada na prihvatljivu – dakle, dovoljno da se vozeći stotku u kratkim hlačama i majici prestajem znojiti toliko da mi znoj pod kacigom curi u oči! Osmjeh na licu i olakšanje; Lika je definitvno „in“ ovih prevrućih Kolovoških dana. U Jošanima na Krbavskom polju je tek nešto toplije nego u šumama Plitvičkih jezera, tako da mi se raspoloženje ne vraća na onaj Zagrebački nabusiti „Pusti me na miru!“

- 15:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.07.2012., četvrtak

Koza jedna popišana!

Događaji poput današnjeg me podsjećaju na poslovicu koja kaže "Avantura počinje ispred tvojih vrata!", ili na Gandalfovo "Shvaćaš li, Bilbo, da ovaj put koji započinje ispred tvojih vrata je ista ona cesta koja te može odvesti do Crnih planina, ili do još daljih i gorih mijesta?"

Krenem ja lijepo doma iz našeg moto kluba u Sesvetama nakon sastanka. Popio tek jednu pivicu, po onom starom ziheraškom pravilu; "Dva kotača - jedna piva." i mirno uzjašem Tenu, ne prođem ni 100 metara kad - nevolja! U obliku žene s cuckom! I mužem, i prijateljem - ali oni su se pokazali potpuno nevažnim za ovu priču... Tko zna uličice kod kluba, poznaje ono skretanje pred slastičarnom, poslije parkića; zavoj na nizbrdici, vrlo oštar, kojih 150 stupnjeva. Ako voziš više od 10 na sat, previše je. Dakle vozim polako... kako prilazim zavoju vidim tu žensku i dečke - stoje nasred ceste i razgovaraju. Ljetno veče; sasvim normalna scena. Prilazim, i dečki zakorače sa ceste, a ženska stoji i dalje na "laktu" zavoja! Zakočim i stanem pred njom i u nevjerici je pitam: "Pa dobro, budeš se maknula?!?", a ona me gleda (flip-up kaciga otvorena) i ni "bu" ni "be"! Samo bulji u mene širom razogačenih očiju.  Zaturiram kako bih je probudio iz te njezine drvene ukočenosti a ona se, da oprostite, - upiša! Bijele hlače - samo su se zatamnile među nogama i s unutarnje strane nogavica, skroz do poda... mala lokvica. I počne ona vrištati kao da sam je ubio - a nisam je niti dotaknuo, niti se ona pomakla za milimetar sa mjesta gdje je stajala. Priskaču njeni dečki - iako im nije jasno što bi trebali raditi; ja je ne napadam, a ona viče kao da sam je zgazio! Pukla žena ko' kokica!

Što da radim?!? Ona se neće maknuti, sva drhti - očito se žena uplašila (pa, sigurno se nije upišala od veselja kad me vidjela...), viče da će zvati policiju - gleda moj prsluk sa bojama i kako sam dakle, veteran rata, i da koliko sam ja djece tamo pobio (tu mi malo udari krv u glavu, uspijem se obuzdati, samo je nazovem kozom) i kako sam ja agresivac koji očito uživa iživljavati se na slabijima - sarkastično odgovaram kako me je uspjela dobro shvatiti i prepoznati. Pita, zagledavajući sve te prišivke i "željezariju" na mom prsluku, dali sam možda i policajac, svi "mi" si samo držimo stranu - odmahujem glavom (više u nevjerici, manje u odgovor na pitanje). I ona uistinu i poziva policiju! Prtlja po telefonu (očito još potresena) i govori njima, - pazite, stvarno ovim riječima, ne pretjerujem; "Ovdje ta-i-ta (nisam zapamtio ime), u Sevetama, pred slastičarnicom tom i tom. Jedan motorista je krenuo na mene i htio me zgaziti, upišala sam se od straha. Stojim tu, nasred ceste i neću se maknuti, pošaljite jednu patrolu!". I dalje viče ne mene kako sam agresivac i ubojica, i kako se zbog mene upišala - odgovaram joj kako mi je baš drago što se upišala. Osobno, mislim kako je zaslužila i gore od toga, ali ona već to "gore" ima u svojoj glavi. Gasim bajk, spuštam ga na nogaru i silazim - u međuvremenu polako dolazi i moja ekipa iz kluba; tko na motorima, tko u autima, i ja im posramljeno moram objašnjavati kako se nije dogodilo ništa vrijedno spomena - a opet čekam muriju da dođu na uviđaj! Žena se popišala od straha, i to je sve... kako god meni i dalje zvučalo nemoguće i nevjerojatno da se mene i Tene netko plaši...

Dečki mi nude podršku, da ostanu samnom i pričekaju muriju - zahvaljujem im i šaljem ih njihovim putem; ovo je ipak previše smiješno, i ludo, i beznačajno, da bi mi trebala tako ozbiljna i vrijedna podrška kao što je podrška mojih klupskih frendova - bajkera. Mičem i Tenu uz rub ulice kako bi promet mogao krenuti - ženini dečki nekako uspijevaju uvjeriti i nju da se makne i propusti aute - i polako se gužva počne rasčišćavati. Mirna ulica u predgrađu, lijepo ljetno veče, samo parkirani bajk, tip u moto-opremi koji lagano šetka i grupica od troje ljudi na pločniku (pričaju o ludim bajkerima i kako ti neodgovorni tipovi ubijaju sebe i druge. Čujem kako žena gorljivo govori o nesreći na Turnju, od prije par mjeseci, kad je bajker ubio sebe, i dvoje ljudi u autu, od kojih jedno djete. Gorak okus u ustima; dođe mi da pljunem - ali ne želim razgovarati s njima i objašnjavati kako su poginuli bajker i njegova suvozačica - Cindra i Mirjana, kao i vozač automobila. Dijete u autu je, srećom, samo bilo povrijeđeno - a istraga je utvrdila kako se auto okretao na cesti...)

Isključujem ih iz mog svijeta; niti ih čujem niti ih vidim. Mirno nabijam lulu, pripaljujem i pućkam, šetkajući uokolo uživajući u ugodnoj, blagoj noći. Čekanje je glupo, pomišljam da jednostavno zapalim odavde - no što ako mi ispaljenica skoči pred motor i ne da mi otići? Zar da joj tad objašnjavam kako je takvo zadržavanje protuzakonito? Ili otiđem pa da murija misli da sam napustio mjesto nesreće - tko zna kakve priče im može ispričati - i posvjedočiti! - ova grupa? I da se pitam hoće li mi doći patrola pred kuću usred noći i uplašiti moju staru, bolesnu mater? Ništa od toga; valja mi strpljivo staviti živčeke na hozintregere i čekati. Naravno, znam da se muriji se ne žuri (ukoliko su uopće ikog i poslali), baš su kao ludi juriti na "zabavu" kad im neka napukla žena viče u slušalicu da se upišala od straha i kako se neće maknuti s ceste... sigurno dečki imaju i pametnijeg posla. Prošao je već skoro i puni sat od početka incidenta. U međuvremenu se tu pojavila i mala crna mačkica, počela se umiljavati oko Tene i mene, čak ju ni miris duhana iz lule nije smetao. Sjedim tako na rimzolu, češkam tu mačkicu u mom naručju, ona se igra, prede i pentra po meni, kadli čujem da žena ponovo zove muriju - nema ih ona više vremena čekati, dijete joj nema ključa, odustaje od cijele stvari. Ustaju i prolaze pored mene, i ona me pozdravlja sa najluđim pozdravom koji bih mogao zamisliti u toj situaciji. Veli: "Poštovanje, gospon...!". Njen me muž samo pogleda podignutih obrva - ja odmahujem glavom u nevjerici i mislim si - meni je lako, a on mora s tim živjeti!. Odlaze, a ja ostajem pućkajući lulu i zbunjeno se pitajući - a što sad s tom mačkicom, koja se ne da od mene...

- 22:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.06.2012., ponedjeljak

Mapa puta


Vrijeme: Sunčano, noću vedro, hladno- vruće, vlažno-suho, magla, pljusak..., temperatura 8-36°C.
Ceste: Uglavnom dobre lokalne i magistralne ceste. Makadam! Klisko po magli i pljusku!
Ukupno pređeni put: 824 km.
- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Spomenik Pumama na Velikoj Divjakuši


Vraćam se do Česme i prisustvujem odlično napravljenom video prijenosu sa vrha Dinare.

Mislio sam još landrati i uživati u vožnji, zezati se sa frendovima u Okitu - ali zvoni telefon; dužnost zove - valja mi ići. no Dok se ekipa prepušta dobrom raspoloženju, krećem prema Zagrebu. Tankam u Kninu i ne stajem sve do Rakovog Potoka; tu me još jednom opere pljusak pa navlačim kišnjak. Današnjim Danom Državnosti završava produženi vikend, pa su ceste prema Zagrebu prepune - izluđuju me vozači koji mile poput puža. Da može i gluplje vidim kod Jastrebarskog; kolona počinje još Kod Draganića i vozi stani-kreni. Mislim; oluja je naprijed, valjda je palo stablo ili je bio sudar - brus! U centru Jaske "lukavi" pandur stoji na zebri (nije čak ni križanje!) i propušta aute jedan po jedan! Da nisam bezobrazni i prljavi bajker koji pretiče kolonu valjda bih još sada bio negdje pred Jastrebarskom headbang.

Zanimljivost (ili, za neke; "Čisto kao kuriozitet!" wink); do Vrlike mi je trebalo 9 sati - natrag do Zagreba nešto manje od 4, unatoč lokalnim cestama i ubitačnoj gužvi...

- 12:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vrlika; misa, izvor Cetine, "stara" Vrlika

Nakon mise vidim da su došli i dečki iz naše Varaždinske podružnice... pokušavam se nekako utrpati u helikopter koji leti na vrh, ali ipak nema mjesta za mene maloga - ima puno ljudi koji su važniji. Kako sam propustio taj let, nastavljam vožnju - nevjerojatno, nakon toliko gombanja na motoru meni je još uvijek do vožnje iz čistog zadovoljstva! sretan Najprije malo nižem zavoje skoro do Knina, pa se onda vraćam natrag i odlazim do izvora Cetine. Nalazim najzad i crkvu svetog Spasa, odnosno ruševine starohrvatske crkve iz 9. stoljeća - ali je zbunjeno ne uspijevam prepoznati; oko nje se širi pravoslavno groblje, pa mislim da sam opet nešto fulao - tek kasnije saznajem da je to ipak ta crkva koju sam i tražio.

Ovdje je bila Vrlika prije provale Turaka u ove krajeve - tada je još nosila ime Vrhrika; vrh rika - mjesto povrh (iznad) rijeka. Cijelo je mjesto preseljeno tih desetak kilometara zračne linije, pod stijenu štićenu utvrdom, ali je, poput cijelog ovog kraja kasnije palo pod Turke na 150 godina.

- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Detalj u Vrlici; vrata stare kuće pored crkve.

Pred misu dolaze Bumba i ekipa iz Okita; pričaju mi o prekrasnoj šumskoj cesti koja povezuje Vrliku i Drniš, na putu od Vodica - ej, već se ložim na sljedeću vožnju! Radujem se odlasku u Okit kasnije; malo slanog kupanja pa zabava u club housu Okita... vratiti se u Zagreb mogu i sutra! Prisustvujem dostojanstvenoj misi na kojoj su i brojni dečki iz Sedme, ali i roditelji poginulih na Dinari; samo je Sedma na Dinarskom masivu izgubila trideset i jednog gardista...

- 09:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

O Vrlici mi zbori, rode!

Nakon koja dva sata "ravnanja leđa" i dremuckanja na suncu vrijeme je da se malo pridružim nastaloj gužvi. Navlačim dobivenu majicu koja obilježava Sedmu i počinjem se skitati uličicama i strmim stepenicama ovog grada na obronku brijega. Visoko iznad, na stijeni, koči se utvrda Prozor, a pored crkve spomenik je fratru Filipu Grabovcu kojeg je odlikovala strastvena želja da uzdigne našeg čovjeka, da mu vrati samosvijest i ponos:

"Kad kralj hoće da kog shrve
tad Hrvate meće prve;
a dobitak kad se dili,
tad pitaju: "gdi ste bili?"
Vino nose, vodu piju -
zašto krvcu prolivaju?"


- 09:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vrlika, Vrh Rika

I najzad, nešto prije 6, nakon nešto manje od 9 sati vožnje (samo sa stajanjima za gorivo i kavu, nigdje duže od deset minuta i bez sjedenja) dolazim u Vrliku! Od središta mjesta se odmah spuštam do sportskog centra i restorana "Ero" gdje će se odvijati praćenje otkrivanja spomenika na vrhu. Kako najzad zaustavim bajk tako se sunce stane pomaljati iznad vrha Dinare - kad bi se pravio većom facom nego što uistinu jesam, rekao bih da sam "to baš i htio, i tako tempirao vožnju". Istina je da sam naprosto - vozio - a ovaj izlazak sunca u pravom trenutku mi je jednostavno poklon, i nagrada.

Uhh, stvarno sam umoran... skidam noćne prnje sa sebe - ovdje, u mediteranskoj klimi i jutra su topla. Nakon posjete obližnjoj šumici zavaljujem se u ljuljačku pred restoranom. Žmirim i opuštam se, drijemam kao gušter i upijam toplinu izlazećeg sunca dok prvi šljakeri i organizatori polako pristižu i počinju se muvati uokolo za svojim poslovima pripremanja današnjeg događaja. Skromno zadovoljstvo mi donosi i jednostavna činjenica da sam stigao prvi - nije bilo ni psa kad sam stigao, a sad mi rad i razgovor ljudi oko mene postavlja savršenu zvučnu kulisu za drijemanje na suncu.

- 06:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Knin u jutro

Put od Gračaca do Knina protiče kao pjesma! Nevjerojatno koliko je oduševljenja u meni - nisam ni primjetio koliki mi teret predstavlja vožnja motorom kroz hladnu, mračnu noć, i tek kad je taj teret nestao vidim da sam bio pod pritiskom! Mislim da mi zapravo najveću teškoću predstavlja magla; kad voziš motor čitavo vrijeme naginješ glavu u raznim smjerovima i unutarnje ti uho uopće ne daje relevantne podatke o nagibu motora - to što ti ono priča je mnoštvo podataka zbrkanih nagibom motora, nagibom glave, centrifugaonom silom u zavoju, inercijom - i tek onda gravitacijom. Zato se motor vozi u prvom redu pogledom, gledanjem horizonta. Kada tog horizonta nema, u noći i u magli sva su ti čula preopterećena i sav si napet, jer pokušavaš na druge načine ustanoviti ravninu - ili nagib! - ceste. Čovjek je biće svjetla, i to ne samo u duhovnom smislu!

U Kninu je već potpuno svanulo pa bilježim ovaj pogled prema Dinari, sa čijeg se vrha već sigurno vidi i izlazak sunca... zasad još ostajem u sjeni te velike planine.

- 05:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gračac

Kako se primičem Gračacu, negdje kod Štikade na sjevero-istoku; u neočekivanom smjeru, meni s lijeve strane počinjem nazirati prve znake svitanja! Oho-ho! Odjednom sam veseo, gotovo euforičan - toliko mi je drago što se zora bliži! Deklamiram stare stihove:

"Na put se mora, na put se mora,
mi jašemo ispred svjetlosti zora...!"


Više me ne smeta ni to što desecima kilometara vozim po makadamu i što je provozna samo jedna prometna traka, ne smeta me ni spora vožnja kroz maglu - zastajem, slikam i vidim da su mi šake potpuno ukočene od hladnoće. Treba mi par minuta da nekako na njih navučem tople, zimske rukavice (ljetne definitivno nisu bile na visini zadatka) i radosno prašim dalje.

- 03:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.